Podrška traumatiziranim osobama (što činiti, što ne činiti)

Ovaj sažetak može poslužiti roditeljima, nastavnicima i stručnjacima kao brzi podsjetnik na temeljna načela podrške osobama koje su preživjele traumu. Pripremljeno na temelju TENTS smjernica Europskog društva za traumatski stres ESTSS (TENTS), WHO Psychological First Aid i NCTSN.

Što raditi

  • Stvorite osjećaj fizičke i emocionalne sigurnosti. Mirno okruženje, jasne informacije i poštivanje osobnog prostora prvi su korak prema stabilizaciji.
  • Slušajte aktivno, ali nenametljivo. Dajte osobi da govori svojim tempom; šutnja je u redu. Potvrdite osjećaje („Razumijem da je to bilo vrlo teško.“).
  • Ponudite praktičnu pomoć. Informirajte o dostupnim resursima, pomozite u organizaciji prijevoza, skrbi za djecu ili administrativnih zadataka.
  • Poštujte autonomiju. Dopustite osobi da sama bira kome će što ispričati i kakvu će pomoć prihvatiti.
  • Potičite osnovne rutine. Spavanje, obroci, kretanje i boravak među pouzdanim ljudima pomažu mozgu da se „vrati“ iz stanja alarma.
  • Koristite jezik bez stigme. Govorite o “osobi koja je preživjela” umjesto o “žrtvi” – naglašava snagu umjesto bespomoćnosti.

Što ne raditi

  • Ne forsirajte detaljno prepričavanje traume. Rano “izvlačenje” priče može povećati stres; neka osoba sama odluči dijeliti kada je spremna.
  • Ne umanjujte iskustvo rečenicama poput „Moglo je biti i gore“. Minimaliziranje ili racionaliziranje izaziva dodatnu bol i osjećaj nerazumijevanja.
  • Ne preskačite osnovne potrebe. Glad, žeđ, umor ili hladnoća mogu pojačati uznemirenost.
  • Ne obećavajte ono što ne možete ispuniti. Neizvršena obećanja narušavaju povjerenje.
  • Ne dijelite osobne podatke bez izričitog pristanka. Privatnost je ključna za osjećaj sigurnosti.
  • Ne zaboravite na vlastite granice i brigu o sebi. Pomažući možete i sami biti izloženi sekundarnoj traumi.

Literatura